Rijeka Drava i Križnica
Coenagrion ornatum ili istočna vodendjevojčica dvokrilni je kukac dugačkog trupa iz reda vretenaca koji obitava u dravskim rukavcima i plitkim potocima oko Križnice. Tamo gdje je ima, okoliš je zdrav. I Križnica je ženskog roda, najistočniji je dio pitomačke općine, čedne ljepote i zaštićena, baš kao vodendjevojčica. A i rimuju se.
Kad smo već kod rime, poznato je da ljudi ovoga kraja pjevaju pjesme o maslinama. No malo se zna da su i pravi panonski boduli. Kao i za bure ili olujnoga juga, kada sinjim morem ne plove trajekti, ni nova skela kod visećeg mosta ne prevozi putnike po nabujaloj Dravi. Takva je kasna jesen na Križnici. Tada kao da sve utihne, a most zatresu tek poštar na motociklu i pokoji prolaznik. Vjerovali ili ne, na ovom jedinom naseljenom otoku na Dravi, zaštićenim rezervatom biosfere, za razliku od jadranskih otoka sezona traje i zimi. Zaleđeni rukavci i mlake prekrivene injem prizori su kao iz tundre pa sezona lova na dobre fotografije ni tada ne prestaje. Uostalom, svaki će vam predan ribolovac reći kako je zimski ribolov najljepši. Ako vas zanima zašto, svratite do Križnice. Ili potražite okrepu uz vrhunski fiš-paprikaš i langoše u Dravskoj iži, kod tete Ruže. A može i ovako: najprije obiđite novi Interpretacijski centar Rezervata biosfere Mura-Drava-Dunav, zatim pođite na zimski fotosafari pa na riblju večeru. Ako vam dan bude prekratak, na Križnici možete i prespavati. To da ovdje uvijek ima pregršt sadržaja i da vrijedi doći, nisu ribičke priče. Osim toga, ako je uzbudljivo zimi, postavite si opravdano pitanje: kako li je tek ljeti?!
Križnica je jedino naselje pitomačke općine na lijevoj obali rijeke Drave. Ako ih se promatra na zemljovidu, meandri oko nje podsjećaju na otisak prešane djeteline u herbariju. Mnogi i ne znaju za taj mali dio slagalice utisnut između Drave i hrvatsko-mađarske granice. A zapravo i nije tako malen. Površinom je nešto veći od Zlarina i malo manji od Murtera, dužina obalne linije iznosi čak 35 kilometara. Pod obalnom linijom mislim na vijugave mrtve rukavce Crni jarak i Staru Dravu, i još vijugaviju rijeku Dravu koji od tog neobičnog komadića sjeverne Hrvatske čine otok. Sjetite se samo jadranskih škojića, srcolikih, ribama ili otisku prsta sličnih otoka pa im oblik usporedite s ovom dravskom djetelinom.
Proljeće se nagovijesti visokim vodostajem i skela još malo miruje. Potom zamiriše zrak i Drava poprimi smaragdnu boju. Riba ispliva iz zimovnika, a dravski je trajekt i dalje tih jer pogoni ga riječna struja. Kada smo biciklima stigli do mosta, izvalili smo se na travu. Malčice vlažna, odisala je neopisivom svježinom. Svibanj je mjesec savršen za bicikliranje po čitavoj pitomačkoj Podravini.
„Za Križnicu smo najzaslužniji mi Otrovančani. Još pred 250 let počeli smo tu kupovat livade i šume. Moji su podigli i konak. I danas ima Tišljara na Križnici. Sade crvenu papriku.”
„Kako su u to vrijeme prelazili na drugu stranu?” znatiželjno sam upitao Bartola.
„Ni onda bilo ni leve ni desne strane. Matica je tekla tam gde je sad Stara Drava.”
Nije neobično da velika rijeka mijenja izgled područja kojim teče. Tako je bilo i ovdje. Tijekom protekla dva stoljeća na velikom je meandru voda presjekla put i Staroj Dravi otela riječnu maticu. Čim sam prešao Dravu, obuzeo me blažen osjećaj da se nalazim na mjestu odvojenom od svega. Neka neobjašnjiva čarolija zaogrnula me potpunim mirom dok sam pogledom po zraku hvatao ljubavni ples istočnih vodendjevojčica. Čuo sam samo tišinu blagog proljetnog vjetra.
„Tu na Križnici nema gorica. Al svejedno ima jedna klet. Buš videl kak je dobra kad se tam dopelamo”, požurio me je Bartol. I stvarno je bilo dobro tamo gdje smo se onda odvezli. Na Križnici doista postoji klet. Jedna, ali supervrijedna. Zove se Ribička klet.
Možda i nije slučajno da čitavim svojim tokom baš ovaj kraj Drava pozdravlja najširim osmijehom. A najjače se smije ljeti s kojim dotječe u velikom zanosu. Najprije visokom vodom u lipnju, a koji tjedan poslije i uzbudljivom riječnom regatom „Drava Tour Adventure“. Tridesetak rafting čamaca i kanua plovi od mjesta Brodića 12 kilometara nizvodno do Nađluke na Križnici. Vijugaju bezbrižno uza šljunčane sprudove i obalu, čas Hrvatskom, čas Mađarskom. Jer granica ovdje ide svakako, samo ne po rijeci. Plovidba do Križnice je kao priča koju pripovijeda pripovjedač vičan odugovlačenju. Smjer kretanja polako vijuga, ali zna se kamo ide. Na kraju sve završi ispod visećeg mosta, turnirom u odbojci na pijesku i velikim, masovnim skokom u Dravu čime se želi podići svijest o potrebi zaštite europskih vodenih površina.
Izvor: Zakaj volim Pitomaču? A nesem od tam!
